Ludi gnuovi

Ljudi gnuovi
Vidimo često dokumentarac na Discawery-ju, one scene kako lavovi i hijene napadaju Krdo onih malih papkara po imenu gnu. Krdo se u početku uspješno brani, jer su složni i rogovi im nisu baš bezopasni. Ali kad jedan padne zvijeri zanemare ostale pa razdiru mladog gnua. Vidimo kako se on uzaludno otima posljednjim snagama. A vidimo, također kako, dok njega proždiru, ostali iz krda, najprije tupavo zure, a potom nastave pasti travu, zadovoljni i spokojni što ovaj put oni nisu bili na redu. Znaju da su zasad sigurni jer su zvijeri site. A i trave je njima ostalo više.
Ovo nama, ljudima izgleda surovo i nestvarno, a nismo svjesni (a možda i jesmo) da se ovo događa i u našim međuljudskim odnosima. Dok je bio rat, bili smo složni. Mogli smo zajedno učiniti i činili smo nemoguće stvari. A onda kad padne jedan pa drugi pa na epski način još jedan general veliki čovjek , mi ostali šutimo, najprije tupavo zurimo, a potom nastavimo pasti naše mizerne mirovine i ostale jadne sinekure koje su nam "zvijeri" dopustile. A ima i razlika u odnosu na ono krdo. U našem slučaju hijene su među nama, dok lavovi kruže okolo vrebajući našu djecu. I još smo sretni ako je naše dijete uspjelo pobjeći iz ove „proklete avlije", a za drugu djecu nas nije briga. Istini za volju ima i mladih koji uspiju ostati i opstati, ali uglavnom to su sinovi i kćeri hijena među nama.
Nije li vam ovo malo previše pesimistično?
Ili je realno i objektivno.
Ima li nade?
Ne vidim je spomenice mi moje.